Razgovori

Međunarodni dan žena i devojaka u nauci

Generalna skupština Ujedinjenih nacija proglasila je jedanaesti februar Međunarodnim danom žena i devojaka u nauci. Tim povodom razgovarali smo sa naučnicama iz Srbije o njihovom položaju, šta im stvara nesigurnost u građenju karijere a šta ih podstiče da idu napred. 

Slađana Savić, hemičarka, Hemijski fakultet u Beogradu

Položaj naučnica danas jeste mnogo bolji nego u prošlosti. Pre svega, možemo da studiramo i dobijamo diplome što nije bio slučaj pre stotinak godina. Hvala našim bakama što su se izborile za to. Moje mišljenje je da je broj devojaka koje odustaju od doktorskih studija zbog porodice mnogo manji nego na osnovnim studijama jer mislim da je na doktorskim malo veća motivacija. Ali opet čini mi se da naučnicama koje se odluče da budu i majke nije sasvim lako. Mislim da akademska zajednica nije skrojena tako da podržava žene da budu naučnice.

Da li fakultet podstiče žene da se bave naukom?

Na fakultetu se ne sporovode specijalne aktivnosti koje promovišu naučnu karijeru među devojčicama. Neke aktivnosti sprovodimo u okviru studentskog časopisa ili povremenim manfestacijama, ali to još uvek nije nešto što sama uprava fakulteta prepoznaje kao bitno pitanje koje treba rešiti. Jedan od razloga može biti to što je na Hemijskom fakultetu mnogo veći broj studentkinja i profesorki nego studenata i profesora. Sa druge strane, mislim da smo u dosadašnjoj istoriji fakulteta imali samo jednu dekanku.

Kako okolina reaguje na tvoj izbor karijere?

Porodica, prijatelji i poznanici su uglavnom ponosni na to što se bavim naukom.

Da li ipak u svom okruženju primećuješ neke predrasude prema naučnicama?

Ne sviđa mi se što se ponekad komentariše izgled naučnica, a retko naučnika. To nikada ne ide na ruku naučnici. Ako vodi računa o svom izgledu, postavlja se pitanje da li ima vremena za karijeru, a ako ne vodi onda bi trebalo da se popravi, previše je zaneta i ostalo.

Koje naučnice vidiš kao uzore?

Nemam preveliki broj uzora među istorijskim ličnostima. Volim da čujem te priče i veoma su inspirativne, ali uzore volim da prepoznajem i tražim i da sa njima razgovaram i razmenjujem ideje tako da uzore tražim u koleginicama i profesorkama sa kojima radim. Tako da moji uzori su moje savremenice.

dr Vlasta Sikimić, filozofkinja, Univerzitet u Tibingenu

Položaj žena u nauci nažalost i dalje nije na zavidnom nivou s obzirom da su žene još uvek malo zastupljene na visokim položajima i generalno u nauci u odnosu na njihove muške kolege. Takođe, kada se rade testovi i analize njihovog zadovoljstva poslom i akademskom klimom žene kao grupa uglavnom bivaju manje zadovoljne i prijavljuju različite vrste problema od izloženisti seksizmu, agresivnom pristupu, potcenjivanju i generalno manjem stepenu poštovanja u svojoj profesiji.

Obično se društvene i humanističke nauke smatraju više “ženskim” u odnosu na prirodne. Da li je zaista tako?

Činjenica je da u prirodnim naukama muškarci zaista dominiraju, ali ni u društvenim žene nisu toliko zastupljene kao što se čini. Naročito na visokim pozicijama. Kao jedan primer mogu reći da Evropska organizacija za filozofiju nauke do sada nikada nije imala predsednicu. Tek sada je došlo do svesti da je potrebno promovisati ženske figure na takvim pozicijama. Zašto? Zbog osnaživanja žena i njihove uloge i davanja primera šta sve može da se uradi, šta one zaslužuju i na kojim mestima treba da budu. Nije dovoljno da je neko u mogućnosti da objavi tekst, već treba da bude u mogućnosti i da odlučuje o svojoj disciplini u kom pravcu će se kretati.

Ako razmišljamo o različitim stereotipima, da su određene nauke primerene nekakvom polu ili rodu, to je apsolutno neprimereno i potrebno je sistemsko rešenje za taj problem. Ne bi trebalo da prikazujemo  u medijima i reklamama da su određena zanimanja povezana sa određenim karakteristikama koje su marginalne.

Kako je biti naučnica iz tvog iskustva?

Moram reći da nije jednostavno biti žena u nauci, nije jednostavno stremiti vrhunskom bavljenju društvenom naukom. Jedan primer je situacija u kojoj sam se našla dok sam prisustvovala jednoj konferenciji iz logike. Bila sam jedina ženska osoba u celoj sali i najmlađa. I taj osećaj, iako mene niko nije aktivno diskriminisao, naprotiv svi su bili ljubazni, ali taj osećaj da ste tako obeleženi usamljeni, jako je neprijatno. Automatski osećate određenu izolovanost i da morate da se borite za svoje mesto u tom svetu koji jeste dominiran muškarcima.

dr Tijana Prodanović, astrofizičarka

Astrofizika je u svetu oblast nauke koja se može smatrati muškom, ali ja sam imala kao i većina žena u Srbiji malo drugačije iskustvo. Kod nas je zastupljenost devojaka i žena u astrofizci i fizici generalno, prilično velika. Međutim, iako ima dovoljno devojaka na nivou studija, kada se posmatra prohodnost žena na veće nivoe, vidi se da taj broj prilično opada. Ako posmatrate SANU ili učešće u nekim telima tu se vidi evidentna razlika u zastupljenosti između muškaraca i žena.

Možeš li da navedeš neki problem sa kojim se žene susreću konkretno u astronomiji i astrofizici?

Veliki deo našeg posla se svodi na posmatranje pa tako za neke velike uređaje aplicirate da možete da ih koristite za vaše istraživanje. To je vrlo kompetativno. Rađena je studija u kojoj je posmatrano vreme konkursa za vreme na Habl teleskopu, i pokazalo se da je prohodnost projekata par procenata veća ako muškarac predvodi studiju. Pričamo o razlici od nekoliko procenata, ali šokantno je da je ta razlika iz godine u godinu uvek na istu stranu, odnosno u korist muškaraca.

Da li dovoljno činimo da srušimo u javnosti predrasude o naučnicama?

Primetila sam da žene osim što moraju da se dokazuju da su podjednako inteligentne i sposobne za istraživački rad, moraju i da se pravdaju za svoj izgled. Čak je i Evropska komisija jednom napravila gaf kada je napravila promo video koji treba da podstakne devojčice da se bave naukom i taj promo video je imao elemente gde se one šminkaju. Onda se digla frka zašto se pretpostavlja da devojčice moraju da se šminkaju i doteruju.

Šta još utiče na samopouzdanje naučnica?

Iako je zastupljenost žena dovoljno velika i dalje preovladava osećaj da je to “boys club”. Mislim na dinamiku te sredine i interakciju među ljudima koja često zna da bude i šovinistička i mizogena. Na takve šale žene uglavnom ćute jer kao da i dalje imamo osećaj da je to njihovo igralište i da smo mi tu samo igrom slučaja iako smo po brojnosti jednako zastupljene. I dalje imamo taj neki inferiorni osećaj. 

Selka Sadiković, psihološkinja, Filozofski fakultet u Novom Sadu

Apsolutno sam imala podršku da gradim naučnu karijeru i to prvenstveno podršku roditelja. To je bila moja ljubav iz detinjstva, da istražujem, da otkrivam, da se bavim nekim naučnim procesom. Mogu reći da su nastavnici isto bili podrška. Međutim, kako čovek odrasta dolazi do bojazni okoline da li će moći da se balansira privatni život i poslovni koji zahteva mnogo odricanja kao da negde postoji latentno uverenje da se porodični život i život žene u nauci međusobno isključuju. Jeste izazovno, ne samo zato što čovek ima različite uloge u životu, već zato što je priroda posla specifična.

Koji su to faktori koji utiču da neke devojke kad se nađu pred takvim izborom odustanu od naučne karijere?

Tip zaposlenja istraživača je takav da se ugovori potpisuju na pola godine, godinu dana. Taj tip ne prepoznaje trudničko bolovanje, porodiljsko odsustvo i dovodi do toga da se stvara u čoveku neka lažna dilema kao da mora da bira, naročito ako je u pitanju žena, između zasnivanja porodice i građenja karijere. U istraživačkoj karijeri je jako važno imati kontinuitet u radu tako da sam sigurna da jeste teško balansirati pogotovu ako posmatramo ulogu majke iz tradicionalnog rodnog okvira. Upravo zato što je u istraživačkoj karijeri put dug, neke devojke zaista odustaju.

Kako ohrabriti mlade naučnice?

Generalno je mladima neophodno više samopouzdanja u onome što rade i zato bi bilo dobro da mentori ne budu škrti na pohvala i da na konstruktivan način predstavljaju kritike. Rodna podela uloga dovodi do toga da je u našoj sredini još uvek veće preispitivanje žena da li vredim, da li sam dovoljno dobra za ovu poziciju. Zato mislim da je jako važno osnaživarti žene da učestvuju u radovima, da sanjaju, grade jednako kao bilo ko drugi. Mislim da je važno od ranog detinjstva devojčice upoznavati sa ženskim role modelima . Čini mi se da je još uvek prototip naučnika čovek u srednjim godinama, što je slika iz 19. veka, nije čak ni iz dvadesetog. Potrebno nam je više priča o ženama u nauci.

dr Miljana Milojević, filozofkinja, Filozofski fakultet u Beogradu

Moram da priznam da je moja prva reakcija na pitanja koja se tiču položaja žena na univerzitetu i uopšte u nauci takva da se pitam zašto je to i dalje pitanje, nismo li svi ravnopravni na početku 21. veka. Neko bi na ovaj moj stav odgovorio da ne treba mešati kako bi trebalo nešto da bude i ono kako zaista jeste. Moj nepromišljeni optimistični i idealistični stav da jesmo svi ravnopravni i da je to naša realnost, delimično je zasnovan na mojoj privilegiji i sreći da ja lično nisam polno diskriminisana, odnosno da nisam to osetila na svojoj koži.

Da li je to sticaj okolnosti?

To je verovatno plod mog vaspitanja jer smo sestra i ja učene da muškarci i žene jesu jednaki u pogledu sposobnosti i onoga što zaslužuju u svojoj profesionalnoj karijeri. Sa druge strane, moja sreća je da sam se obrazovala i da radim na Filozofskom fakuletu gde je polna ravnopravnost tema i vodi se računa o etičkim kodeksima i mehanizmima za kažnjavanje nedoličnog ponašanja i koji na kraju krajeva vodi računa o zapošljavanju žena. Ja radim na Odeljenju za filozofiju gde je polovina zaposlenih ženskog pola. Takođe imala sam sreću da se bavim filozofijom a ne nekom drugom naučnom disciplinom zato što deo posla filozofa jeste da promišlja ovakva pitanja pa se kao plod promišljanja menja i praksa, odnosno način na koji se naučno istraživanje obavlja. Ja sam lično imala veliku sreću da budem deo takve zajednice.

Ipak žene su teško ušle u svet filozofije…

Danas vidimo veliki broj uspešnih žena u različitim disciplinama filozofije. Situacija nije bila uvek takva. Možemo se setiti naše Ksenije Atanasijević koja jeste bila prvi doktor nauka na ovim prostorima i koja jeste dobila univerzitetski posao, bila je prva žena docent na Beogradskom univerzitetu, ali koja je uvek iznova i iznova bila žrtva različitih opaski koje su na kraju dovele do toga da ona prerano napusti univerzitet. Već na njenoj odbrani doktorata naše učene glave su se našle pozvanim da komentarišu nakon što je rešila komplikovan matematički zadatak, kako nešto mora da nije u redu sa njenim hormonima. Kada pogledamo naše silabuse, oni su sastavljeni gotovo isključivo od muških imena. Barem kada sam ja studirala ne mogu da se setim da li je bilo jedno jedino žensko ime.

Mogu li upravo ti silabusi da imaju uticaj na studentkinje?

Danas se ta situacija menja jer sve veći broj žena objavljuje i objavljuje vrlo kvalitetne radove tako da barem silabusi koji se tiču savremenih tema mogu da se izmene na odgovarajući način. Međutim, kada se bavimo istorijom filozofjie, tu ćemo naći jako malo ženskih imena. Ako kažem da nisu imale veliku ulogu na razvoj filozofske misli, to svakako ne treba protumačiti da one nisu mogle da imaju uticaj nego da je to bio plod kulturno-istorijskih okolnosti koje ženama nisu davale iste uslove za obrazovanje a takođe njihovi rezultati nisu bili uvažavani na isti način kao rezultati njihovih muških kolega. Žena koje su se bavile filozofijom je svakako bilo i istorija filozofije na neki način treba da se ispravi tako što će se ova imena uneti u silabuse. To nije iskrivljivanje već modus za osnaživanje naših studentkinja koje ne treba da budu zastrašane i da misle da su samo muškarci sposobni da se bave filozofijom. Na tome treba raditi da se izmeni ovo stanovište da je filozofija muški posao. Iako faktički vidimo da nije s obzirom na savremena dešavanja, kada studirate neki predmet i učite nešto pa imate samo muška imena, podsvesno vam dolazi da niste možda za to. Treba raditi na tome da se mlade žene osnaže. Činjenica je da u flozofiji žene manje objavljuju a moguće je da je to zbog manjka samopouzdanja.

*Razgovori suvođen u emisiji Eureka na Radio Aparatu 11. februara 2021. godine.