Vremeplov

Bolest čija je moda prošla

Život nikada nije bio brži. Kada se Džon u sećanju vraća dvadesetak godina unazad, pre svih tih novih tehnologija, mašina i načina komunikacije, shvata da je njegov život bio potpuno drugačiji. Opisao bi ga kao opušteniji, bezbrižniji i često bi pomislio kako svojim zdravljem plaća cenu za opšti napredak čovečanstva. Nervoza, umor, gubitak volje i koncentracije, pa čak i povremeni problemi fizičke prirode, “sve je to od savremenog života”, pomisliće Džon i otvoriće novine pokušavajući da malo odmori. Međutim, agonija se nastavlja. Nižu se loše vesti, a nove informacije zatrpavaju njegove već dovoljno umorne misli, sve dok se u jednom trenutku, u istim tim novinama ne pojavi i čarobno rešenje. Reklama za eliksir koji pomaže kod svih mogućih simptoma, reklama za knjige uz koje će naučiti kako da pomogne sam sebi, reklama za različite vidove rekreacije. Ukratko – reklama za njegov život kakav treba da bude. Jedno sasvim obično popodne, ali ne na početku 21. veka, već krajem devetnaestog.

Lovis Korint, Portret slikara Bena Bekera, 1892. godina, foto: Wikimeda commons

“Pod stalnim smo pritiskom, često nesvesno, pa čak i dok spavamo, da stignemo negde ili uradimo nešto u određenom trenutku”, zapisao je američki neurolog Džordž Miler Bird (1839-1883), koji je 1869. godine definisao bolest neurasteniju. Obuhvatala je neverovatan broj simptoma, a sve ih je povezivao Birdov pojam “nervne energije”. Mozak je posmatran kao neka vrsta baterije koja generiše energiju, a zatim je nervna vlakna poput žica sprovode u telo. Kako je Bird tvrdio, svaki čovek se rađa sa određenom količinom ovakve energije, a od njegove ekonomičnosti zavisi kada će iscrpeti sve njene zalihe. Ubrzan način života i preveliki zamor nerava dovode do njihovog slabljenja i nesposobnosti da prenose energiju. Čovek više ne može da kontroliše svoje misli, osećanja i mišiće, a dijagnoza je neurastenija.

Časovnici, železnica, umni i kancelarijski poslovi, obrazovanje, okrivljeni su da nanose štetu nervnom sistemu, a Bird je u pet uzroka svrstao parne mašine, periodičnu štampu, telegraf, napredak nauke i mentalnu aktivnost žena. Epidemija ove bolesti posmatrana je kao znak napretka društva, pa se nije mogla proširiti čitavim svetom, a američki stručnjaci su hteli da je ljubomorno sačuvaju za sebe. Sam Bird je govorio da je ona proizvod američke civilizacije, a Vilijam Džejms (1842-1910), filozof i jedan od osnivača psihologije, uveo je naziv “amerikanitis”. Obojica su mislila da je bolest karakteristična za društvo koje je najrazvijenije i najmodernije, pa su je smatrali luksuzom, pre nego zlom.

Rastao je i broj popularne literature uz koju je čitalac mogao sam sebi da postavi dijagnozu i započne da pomaže sebi ili da nastavi da uživa u svojoj bolesti. Nepostojanje pravog autoriteta koji bi govorio o neurasteniji, omogućilo je svima da to budu.

Kako je uopšte jedna bolest mogla da stekne toliku popularnost? I da neprestano raste broj pacijenata koji o njoj govore sa određenom dozom ponosa? Istorija će pokazati da je zapravo reč o bolesti koja, po svemu sudeći – nije ni postojala. U drugoj polovini 20. veka, lekari će polako sasvim prestati da dijagnostikuju neurasteniju. Ona će nestati iz ordinacija, iz literature, iz glava ljudi. Ostaće samo zanimljiva i danas veoma poučna istorijska beleška o jednoj reakciji društva na tehnološki razvoj. I bolesti koja nije bila fenomen medicine, već fenomen kulture.

Neurastenija je zapažena i definisana u vreme velike industrijske i tehnološke modernizacije Sjedinjenih Američkih Država. Gradovi su postali prenaseljeni, a nekadašnji poljoprivrednici su napuštali imanja u potrazi a svojim mestom u gradu i kancelariji. Konkurencija u poslovnom svetu je bila velika, a pored toga mogućnost putovanja i prenošenja vesti dodatno je ubrzavala život. Na prevremeno pražnjenje energije, prema mišljenju onh koji su proučavali neurasteniju, uticao je i umni rad, pa je bolest bila karakteristična za Ameriku krajem 19. i početkom 20. veka, kada je porastao broj obrazovanih.

Ilustracija tkanja na razboju, 1835, foto: Wikimedia commons

Simptome neurastenije Amerikanci nikako nisu mogli da zadrže u granicama svoje države. Idustrijska revolucija je zahvatila Evropu, a ljudi nisu znali uvek kako da protumače svoje reakcije na te mašine koje im oduzimaju posao, menjaju dneve navike ili ih ednostavno plaše svojom inovativnošću. Međutim, amerikanitis je mnogo više od toga. Bolest koja je predstavljena kao dostignuće nacije, uteha za one koji možda boluju od nečeg ozbiljnijeg i prilika za zdrave da uđu u društvo u koje se verovalo da ne može svako. Autori koji su pisali o ovoj bolesti, napominjali su da pacijenata nema među Indijancima i Afroamerikancima, uz rasistička objašnjenja da ovi ljudi ne troše previše energije na mentalne aktivnosti. Neurastenija se pripisivala uglavnom belim protestantima sa severa koji su pripadali višim slojevima društva.

Međutim, arhivski podaci iz bolnica pokazuju da su se simptomi širili i među radnicima koji su se susretali sa novim mašinama koje su ih ostavljale bez posla ili, u najboljem slučaju, obesmišljavale život bivših zanatlija čiji se ručni rad nekada cenio. Veorovatno niži društveni slojevi nisu posmatrali ovakva stanja kao privilegiju, dok je u višim slojevima neurastenija bila bolest “u kojoj se više uživalo nego što se patilo” kako je opisao Vejd Rajt u časopisu “Mentalna higijena” 1921. godine. Takođe, bogati su mogli da plate najrazličitije tretmane i budu pacijenti uglednih lekara kojo su o ovoj bolesti pisali, pa se o njihovom stanju više znalo.

Nisu reklamirana samo instant rešenja, već je sa neurastenijom započela i promocija čitavog načina života koji podrazumeva sport, zdravu ishranu, umerenost i pozitivne misli.

Što se više pisalo i pričalo o neurasteniji, rastao je i broj pacijenata. Ova bolest nije bila samo tema naučih radova, već se redovno pominjala i u dnevnoj štampi, često kao uzrok nesrećnih događaja, a od nje su bolovali i likovi književnih dela. Rastao je i broj popularne literature uz koju je čitalac mogao sam sebi da postavi dijagnozu i započne da pomaže sebi ili da nastavi da uživa u svojoj bolesti. Nepostojanje pravog autoriteta koji bi govorio o neurasteniji, omogućilo je svima da to budu, a širok spektar simptoma pružao je priliku da se mnogo toga proda kao lek.

Porodica Sargent, slika iz 19. veka, foto: Wikimedia commons

Farmaceutske kompanije, ali i prodavci drugih proizvoda, umeli su da iskoriste epidemiju bolesti iako su zvanično lekovi retko prepisivani. Međutim, mogućnosti samolečenja bile su brojne, a jedna od njih pojavljivala se na svim reklamama u vidu eliksira koji vraćaju snagu i tonika koji smiruju nerve. Ovakvu ulogu su na svom početku imala i mnoga danas popularna gazirana pića kao što je koka-kola. Marketing stručjaci su krajem 19. veka kompanijama dali jasno uputstvo – potrebno je samo izdvojiti određenu količinu novca za reklamu kako bi nastala potreba za bilo kojim proizvodom koji utiče na zdravlje. Trka je mogla da počne. Ljudima je sa svih strana predstavljan njihov život kao zamoran i nepodnošljiv, a zatim se pojavljivalo rešenje u bočici. Ovi lekovi su često sadržali alkohol, ali i kanabis i hloroform.

Međutim, nisu reklamirana samo instant rešenja, već je sa neurastenijom započela i promocija čitavog načina života koji podrazumeva sport, zdravu ishranu, umerenost i pozitivne misli. Odlasci na more, planine ili vožnja biciklom i hobiji više nisu doživljavani kao beskorisno potrošeno vreme, već kao terapija. Kako tvrdi istoričar Dejvid Šuster u svojoj knjizi “Neurastenična nacija”, iskustvo sa ovom bolešću je doprinelo da se u američkom društvu izgradi čitav kult potrage za srećom, a da se njeno odsustvo tumači kao medicinski simptom. Dok se u 20. i 21. veku do sreće, zdravlja i komfora dolazi savremenim terapeutskim metodama, krajem 19. veka među popularnim sredstvima bile su spiritualističke seanse i religijske terapije.

Reklama za koka-kolu s kraja 19. veka, foto: Wikimedia commons

Prvi diagnostičari neurastenije, Džordž Miler Bird i Sajlas Viler Mičel imali su svoje načine lečenja. Bird je bio veliki zagovornik elektroterapije i smatrao je da ništa ne može tako dobro da osveži um. Struja je, po njegovom mišljenju, za neurasteniju bila i uzrok i lek. Dok su električni uređaji doprinosli njenom nastanku ubrzavajući život i umarajući korisnike, struju je video kao najbolji način da se nadoknadi izgubljena nervna energija. Mičelovi tretmani su bili znatno popularniji, ali ništa manje kontroverzni. Naime, ovaj neurolog je osmislio potpuno različite načine lečenja za muškarce i žene verujući da ih tako vraća njihovoj pravoj prirodi. 

Muškarcima je preporučivao odlazak na zapad i aktivan život na ranču. Tako su se povlačili do svojih dnevnih obaveza i provodili mesece u drugačijoj, ali ipak dinamičnoj atmosferi uz mnogo fizičke aktivnosti. U sklopu lečenja nastale su brojne slike i crteži Divljeg zapada, kao i vestern romani čija je popularnost rasla. Od neurastenije se na ovaj način lečio i Teodor Ruzvelt u svojim tridesetim godinama. Rančerski način života, za koji je verovao da mu je vratio zdravlje, uticao je na njegov odnos prema prirodi pa je postao njen veliki zaštitnik. Kada je postao predsednik SAD, pretvorio je u nacionalne parkove veću površinu zemljišta nego svi ostali predsednici zajedno.

Lekari koji su o neurasteniji pisali u vreme njene popularnosti, govorili su o njoj kao o ženskoj bolesti koja je veoma zastupljena kod muškaraca.

Mičel je promenu načina života preporučivao i ženama, ali to je podrazumevalo potpuno povlačenje i mirovanje mesecima. Kako bi ozdravile, trebalo je da što više leže i izbegavaju bilo kakvu vrstu mentalne i fizičke aktivnosti. Dok su se muškarci sa svojih terapija vraćali zadovoljni i oporavljeni, žene su se nekad nakon ovakvog odmora nalazile u još lošijem stanju. Najpoznatiji je slučaj spisateljice Šarlot Perkins Gilman, koja je u priči “Žute tapete” opisala kako se osećala za vreme terapije. Glavna junakinja ne veruje da joj je potreban odmor i misli da bi joj rad pomogao, a u tajnosti zapisuje sve svoje utiske. Ženama je za vreme ove terapije uglavnom bilo zabranjeno da pišu i čitaju, dok se muškarcima savetovalo da vode neku vrstu dnevnika. Na osnovu takvih dnevnika je poznate da je od neurastenije bolovao i Teodor Drajzer, koji je beležio da oseća da gubi mentalnu kontrolu i sposobnost pisanja. Kasnije je u svojim delima stvarao likove sa ovom bolešću, a o njoj je pisao i u časopisima.

Šarlot Perkins Gilman, 1900. foto: Wikimedia commos

Lekari koji su o neurasteniji pisali u vreme njene popularnosti govorili su o njoj kao o ženskoj bolesti koja je veoma zastupljena kod muškaraca. Tačnije, smatrali su da su joj žene podložnije po prirodi i da je njihov nervni sistem slabiji, ali da muškarci oboljevaju jer su odgovorni za porodice i čitavo društvo. Mičel je smatrao da kod muškaraca bolest nastaje kada se usled velikog opterećenja probudi njihova ženska priroda i da je najbolji lek “prava muška” fizička aktivnost. Sa druge strane, verovao je da kod žena bolest prati njihovo uključivanje u društveni život i preuzimanje uloga koje im po prirodi ne pripadaju, pa je povlačenje lek. Među zabeleženim pacijentkinjama se zaista nalaze uglavnom žene koje su se bavile intelektualnim radom, ali iz današnje perspektive njihova bolest se tumači kao protest protiv praznog života koji im je namenjen.

Tridesetih godina 20. veka neurastenija je naizgled misteriozno nestala iz zdravstvenih kartona. Međutim, svi simptomi postoje i danas, ali  se ne mogu obuhvatiti tako opštim pojmom, niti tumačiti kao gubitak nervne energije. Među nekadašnjim neurasteničnim pacijentima danas se prepoznaju ljudi sa različitim psihičkim i fizičkim problemima, ali i oni potpuno zdravi koji su u nekom trenutku osetili nezadovoljstvo ili potrebu da se uključe u epidemiju. 

Neurastenija je nestala kada je za niz problema počeo da se traži psihički umesto fizičkog uzroka, čemu je značajno doprinela Frojdova teorija. Između dva svetska rata veliki broj stručnjaka je upozoravao da je neurastenija samo prazan pojam i započeo otkrivanje pravih uzroka. Osim toga, vreme Velike depresije stvorilo je novu atmosferu u SAD, a mnoge terapije su bile samo bespotreban trošak, dok je nezaposlenost bila velika, pa je mali broj ljudi mogao da se požali da previše radi.

Kategorizacija stanja i bolesti, kao i traženje uzroka, značajno su napredovali i potisnuli su iz mode bolest koja nije imala adekvatno fizičko objašnjenje. Danas je kao dijagnoza opstala u Kini i Japanu, gde se uklopila u tradicionalnu medicinu, iako je čitav pojam izgrađen u potpuno drugačijoj kulturi. Na Zapadu ove bolesti zvanično više nema, iako se od takve mode društvo nije u potpunosti izlečilo. Džonov potomak lista reklame tražeći lek za sve, okružen je knjigama iz kojih uči kako da zavoli sebe, monitor je preplavljen vestima, telefoni zvone, preko društvenih mreža stižu poruke. O uorku svog stanja uglavnom ne razmišlja, jer odgovor već zna – sve je to od stresa. 

——————–

Tekst je prvobitno objavljen u časopisu Elementi, broj 6, 2016. godine.