Razgovori

Kako komunicirati nauku?

Kako izgleda posao istraživača i šta je njegova lepota? Koliko je popularizacija nauke važna i za istraživače i za čitavo društvo? Razgovarali smo sa dr Biljanom Šljukić Paunković, dr Tijanom Prodanović i dr Tanjom Adnađević

Lepota nauke je u slobodi

dr Biljana Šljukić Paunković, foto: lična arhiva

Kroz bavljenje naukom imam priliku da sarađujem ne samo sa kolegama već i sa ljudima sa drugih instituta i fakulteta u zemljii i svetu. Počev od doktorata pa nadalje imala sam priliku zahvaljujući svom poslu da upoznam ljude i da se družim sa ljudima širom sveta. Bavljenje naukom nije samo zatvorenost u laboratoriji, ima tu mnogo više.

U istraživačkom poslu i naučnom radu mi se dopada to što vam omogućava da budete kreativni. To nije posao od 9 do 5 koji je svakog dana isti. Posebno pruža osećaj zadovoljstva kada mesecima pokušavate da nešto napravite i onda uspete.

Čini mi se da mi je manisfestacija Noć istraživača i interakcija sa posetiocima lično pomogla da se ponovo radujem nekim malim stvarima koje čine nauku. Kada pripremamo program prilično sam zahtevna i kada kolege daju predloge govorim da je to suviše jednostavno, ali posmatrajući decu na Noći istraživača kako se oduševljavaju nekim jednostavnim eksperimentima, počela sam da ih gledam drugim očima. Shvatla sam da kroz te eksperimente možemo da ljudima približimo neke naučne principe.

hajde da o nauci razgovaramo u opuštenoj atmosferi

dr Tijana Prodanović, foto: lična arhiva

Od studentskih dana sam svesna koliko je komunikacija bitna za nauku. To možda nije intuitivno jasno i često mislimo da naučnik treba da istražuje, ali možete imati savršenu naučnu ideju, ali ako je ne prenesete dobro neće biti prihvaćena i ljudi je neće razumeti. To sam najbolje videla za vreme pomračenja Sunca 1999. kada mi je bilo poražavajuće to što se većina sugrađana sakrila, a to je posledica nedovoljno dobrog razumevanja fenomena i nedovoljne naučne pismenosti.

Bilo mi je jasno da želim da radim na tome da se poboljša ta naučna pismenost i da moram da ja dam doprinos naučnoj komunikaciji. Prosto nije moj zadatak kao naučnika samo da se bavim naukom, već i da pričam o nauci tako da me razumeju građani i oni koji donose odluke. Krenula sam da to sama da radim kroz neka popularna predavanja, a onda su počeli da se javljaju festivali nauke i događaji poput Noći istraživača koji su baš platforme napravljene da naučnici mogu da komuniciraju sa javnošću van svojih laboratorija i univerziteta gde to možda ljudima izgleda zastrašujuće.

Hajde da idemo, da se sretnemo, da pričamo u nekoj opuštenijoj atmosferi, na ulici, u kafićima, preko društvenih mreža, negde gde nam je zajednički teren. Godinama u okviru Noći istraživača imamo program Na kafi sa naučnicima i kada sednete za sto sa nekim i pijete kafu, čaj, ljudi se opuste i pitaju vas svašta i oni žele da znaju i mi želimo da im objasnimo. Ono što ovim pokušavam da radim ne samo da više ljudi privučem da vide nauku već i da što više kolega animiram da se uključe.

Ne možemo da tražimo da od ljudi, naročito u zemlji koja ekonomski nije u zavidnom stanju, da automatski pristanu na veća ulaganja u nauku. Treba im objasniti zašto je nauka bitna i koji benefit od toga imaju. Neke zapadne zemlje izdvajaju dosta za naučnu komunikaciju. Mislim da je ova pandemija pokazala da kada nemate naučnu komunikaciju nastaju problemi i gubi se poverenje. Smatram da kao što moram na fakultetu da odslušam atomsku fiziku, tako moram da odslušam i predmet koji će da me nauči da pričam o tome.

Stereotipi o naučnicima još uvek nisu napušteni. Pogledajte seriju Big Bang Theory. Fokus je na naučnicima koji su muškarci, u njihovom izgledu i komunikaciji postoji neki stereotip protiv kog se borimo. Naučnici su najnormalniji ljudi, niti su nabeđeni da su neka elita, niti tako izgledaju kao beli mušakarac u belom mantilu sa naočarima i čupav.

U istraživačkom radu je dobro to što ste fleksibilni i namećete sami sebi ritam, ali sa druge strane ponekad pomislim kako bi bilo dobro da imam posao gde zatvorim vrata kancelarije i dođem kući i posao se tu završava. Bavim se teorijskom naukom i moja laboratorija je većim delom u glavi i ne mogu da pobegnem od toga i kad sam napolju i kad šetam psa i često šta god da radim razmišljam o nauci i to ne može da se isključi vikendom ili na godišnjem odmoru. Prosto nekad ne možete da pobegnete od svog posla. Kada dođe leto, prijatelji kažu “vi ste sada na raspustu”, ali nauka je takva da ako je volite, non-stop ćete biti u njoj.

naučna komunikacija je zabavna

dr Tanja Adnađević, foto: lična arhiva

Mene je u naučnu komunikaciju povukla zabava. Dok sam studirala priključila sam se Festivalu nauke želeći da se zabavim. Ali kada vidite tu radoznalost i čujete hiljade pitanja, ne samo male dece već i odraslih, to je znak da radite dobru stvar. Meni je lično veoma izazovno da inspirišem kolege da se priključe, ali uvek imate entuzijaste koji shvataju važnost toga i da to nije banalnost nego potreba i da svi moramo da se bavimo naučnom komunikacijom. 

Treba da pričamo ljudima ne samo o svojim istraživanjima, nego i kako se ona rade, da im pokažemo da je potrebno mnogo vremena i rada za jedan eksperiment i da naučna činjenica može da bude opovrgnuta nekim drugim eksperimentom. Čitav naučni metod kao princip razmišljanja i preispitivanja jeste okosnica naučne pismenosti.

Ključna je prijateljska uloga medija jer su novinari veza između nauke i javnosti. Kroz manifestacije kao što je Noć istraživača dolazimo do određenog broja ljudi, ali mora da postoji i “druga ruka” koja će dalje da prenese sve te naše informacije. Ja sam trenutno malo preusmerila naučnu karijeru tako da se većinski bavim naučnom komunikacijom. Trenutno mi je prioritet da što mlađima predstavimo važnost nauke. Smatram da treba da ih odgajimo u tom duhu jer ako rastu sa činjenicom i idejom da je nauka super i da treba da bude relevantna i važna za društvo, imaćemo u krajnjem slučaju za 10 ili 20 godina i stvarno drugačije društvo.

Kada je započeo program Noći istraživača, cilj Evropske Komisije je bio da prikažu istraživače kao obične ljude sa neobičnim poslom i da demistifikuju sliku ludog naučnika koji sedi u laboratoriji i samo se bavi svojim radom. Međutim, mislim da je odavno napuštena ta priča da su naučnici ekscentrici, ali da je sada teško razbiti elitističku predstavu o nauci. Mi smo stvarno obični ljudi i volimo svoj posao, ali volimo i da ga pokažemo drugima i da ih uključimo i da svojim radom doprinesemo čitavoj zajednici.

Saglasna sam sa Biljanom da je lepota posla istraživača u slobodi mišljenja. Ne možemo reći da nema baš nikakve strukture radnog vremena, ali sloboda da radiš šta hoćeš u smislu da se baviš naučno onim što želiš je meni sjajna i mislim da je to stvarno privilegija. Pošto sam biolog, najveća prednost mog posla je balans između terenskog i laboratorijskog rada. Imam slobodu da odem u šumu da prikupim uzorke i kada mi toga već bude dosta, mogu da se sakrijem u laboratoriju da radim. Ta dinamičnost i sloboda da napravite plan kakav će vam biti radni dan, nedelja, godina, jeste privlačna. Činjenica ja da smo na neki način ipak uslovljeni projektima i nekakvim okvirima ali svejedno, mislim da i dalje postoji ta velika prednost.

*Razgovor je vođen povodom Noći istraživača u emisiji Eureka na Radio Aparatu 19. novembra 2020. godine.